Mobing u Srbiji i šta vi mislite o tome?
GeneralnaDOBRODOSLI,
Mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna
osoba ili grupa sistematski psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu,
s ciljem ugrožavanja njenog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i
integriteta, sve do odlaska s radnog mjesta.
Pitanja koja će vam pomoći da prepoznate mobing
Jeste li tokom Vašeg dosadašnjeg radnog iskustva doživeli:
1. da se šire neproverene glasine, klevete, prepričavaju seksualne
intrige ili se na sličan način pokušava osramotiti neko iz radne
okoline?
2. da ste optuženi za propuste koji se objektivno nisu dogodili?
3. da se neko ismejava zbog govora, držanja, hoda, odevanja i sl.?
4. da ste ismevani zbog pola, nacionalnosti, porekla, privatnog života i sl.?
5. da ste bili ”dežurni krivac”, ”žrtveni jarac” i sl?
6. da ste stalno izloženi kritici šefova?
7. da ste stalno izloženi kritici kolega?
8. da se rezultati vašeg rada obezvređuju?
9. pretnje ili fizički nasrtaj?
10. seksualno ugrožavanje?
11. Kad biste imali priliku, da li biste promenili radno mesto?
12. Osećate li zamor svojim poslom?
13. Imate li psihičkih problema zbog posla koji radite?
14. Imate li fizičkih problema zbog posla koji radite?
15. Jeste li protekle godine bili na bolovanju zbog problema izazvanih poslom?
16. Možete li bez problema otići na bolovanje?
Zrtva ste mobinga???
Pisite, javljajte se MOBERI nece prestati sve dok se zrtve ne potrude da ih zaustave.
Definicija mobinga
Prema Leymannu: 'Mobing ili psihološki teror u poslovnom životu odnosi
se na neprijateljsku i neetičku komunikaciju koja je usmjerena na
sistematičan način od strane jednog ili više pojedinaca, uglavnom prema
jednom pojedincu, koji je zbog mobinga stavljen u poziciju u kojoj je
bespomoćan i u nemogućnosti da se obrani i držan u njoj pomoću stalnih
maltretirajućih aktivnosti. One se odvijaju s visokom učestalošću
(najmanje jednom tjedno) i u dužem razdoblju (najmanje 6 mjeseci). Zbog
visoke učestalosti i dugog trajanja neprijateljskog ponašanja, to
maltretiranje dovodi do značajne mentalne, psihosomatske i socijalne
patnje'.
Aktivnosti kojima se radnik zlostavlja mogu se podijeliti na:
1.) Napadi na mogućnost adekvatnog komuniciranja
- nadređeni i/ili kolege ograničavaju mogućnost izražavanja žrtve;
žrtva se prekida u razgovoru; odbijaju se neverbalni kontakti sa žrtvom
(izbjegavaju se pogledi, ne primjećuju se znakovi npr. dizanje ruke
itd.)
2.) Napadi na mogućnost održavanja socijalnih odnosa
- žrtva se stalno izolira, nitko joj se ne obraća, svi se ponašaju kao
da žrtva ne postoji, žrtva je premještena u ured daleko od kolega, ne
poziva se na zajedničke sastanke, neformalna druženja kolega i slično.
3.) Napadi na osobnu reputaciju
- izmišljanje priča o žrtvi i njenom privatnom životu, ogovaranje,
ismijavanje, negativni komentari osobnih karakteristika žrtve itd.
4.) Napadi na kvalitetu profesionalne situacije
- stalne kritike i prigovori, vrijeđanja, pretjerana kontrola, stalna
kažnjavanja i niska ocjena rada, žrtvi se ne daju radni zadaci i
oduzimaju joj se sredstva za rad npr. telefon, računalo (sindrom
'praznog stola'), zadaju joj se zadaci neprilagođeni profesionalnoj
kvalifikaciji (zadaci su ili prejednostavni ili preteški i zahtijevaju
od žrtve sposobnosti koje nema, cilj je natjerati žrtvu da pogriješi),
zatrpavanje zadacima i određivanje kratkih rokova (sindrom 'punog
stola'), stalno mijenjanje radnih zadataka.
5.) Napadi na zdravlje
- žrtvu se prisiljava obavljati zadatke koji narušavaju njeno zdravlje,
ne dopuštaju se godišnji odmori i slobodni dani, prijeti se fizičkim
napadima, žrtvu se seksualno zlostavlja (u nekim istraživanjima pod
terminom 'mobbing' se podrazumijeva samo psihološko zlostavljanje i
pručava se odvojeno od sekusalnog zlostavljanja i tjelesnog nasilja,
dok su u drugim tjelesno i seksualno nasilje samo jedan od oblika
mobinga -moralnog maltretiranja).
Po Leymannu svaki radnik tijekom svog radnog vrijeka ima 25% šanse da bude barem jednom žrtva mobinga.
Mobing je daleko više od povremenih konflikata ili uredskih svađa. Tko
prakticira mobing ima svjesnu namjeru (rijetko nesvjesnu) da naškodi
radniku i/ili da ga na kraju prisili da napusti radnu sredinu.
Žrtve mobinga
Istraživanja su pokazala tko su karakteristične žrtve mobinga:
- 'Poštenjaci' - osobe koje su uočile i prijavile nepravilnosti u radu
- Tjelesni invalidi
- Mlade osobe tek zaposlene i starije osobe pred mirovinom
- Osobe koje traže više samostalnosti u radu ili bolje uvjete rada
- Osobe koje nakon godina besprijekornog rada traže priznavanje radnog položaja i povećanje plaće
- Višak radne snage
Pripadnici manjinskih skupina:
- različite religije (u mnogim europskim zemljama pripadnici
muslimanske vjeroispovjesti ponekad su izloženi ismijavanjima zbog
čestih napuštanja radnog mjesta i odlaska na molitvu, 3-4 puta na dan)
- drugačijeg etničkog porijekla
- različitog spola (žena u skupini muškaraca ili muškarac u skupini žena), različite seksualne orijentacije
- vrlo kreativne osobe
- ekscentrične osobe
- bolesne osobe - česta izbivanja s radnog mjesta zbog bolovanja mogu
izazvati nezadovoljstvo u poslodavca. Često su postupci usmjereni na
pogoršanje zdravstvenog stanja radnika. (npr. radniku koji ima bolove u
kralješnici dodjeluje se poslovi utovarivanja i istovarivanja i sl. )
Posledice mobinga po zdravlje
Svako zlostavljanje, pa tako i ono na radnom mjestu, nosi rizik trajnog
oštećenja zdravlja. Intenzitet i vrsta posljedica ovisi o tri
kategorije čimbenika: intenzitetu mobinga (moralnog zlostavljanja),
dužini trajanja i karakteristikama žrtve (crtama ličnosti).
Zdravstvene smetnje i simptomi žrtava mobinga javljaju se na tri razine funkcioniranja:
1. Promjene na socijalno-emocionalnoj razini - Poremećaji raspoloženja
kao što je depresija, anksioznost, krize plača, opsesivna ideacija
(stalno razmišljanje o problemu), osjećaj depersonalizacije, napadi
panike, socijalna izolacija, nedostatak interesa za druge ljude ili za
članove obitelji, emocionalna otupjelost. Prema istraživanju
Staffordshire University, provedenom u Velikoj Britaniji, 75,6% žrtava
mobinga ima zdravstvene posljedice, pati od depresije i ima pad
samopoštovanja.
2. Promjene na tjelesno-zdravstvenoj razini - Glavobolje, poremećaji
spavanja, osjećaj gubitka ravnoteže s vrtoglavicom, poremećaji u
probavnom sustavu, osjećaj pritiska u prsima, nedostatak zraka, srčane
poteškoće, kožne promjene, smanjenje kinestetičke osjetljivosti.
3. Promjene u ponašanju (poremećaji ponašanja) - agresivnost (hetero
ili autoagresija), pasivizacija (npr. hipersomnija), poremećaj
hranjenja (smanjenje ili povećanje apetita), učestalo korištenje
alkohola, cigareta, lijekova, seksualni poremećaji (npr. smanjenje
seksualne želje i poremećaj u seksualnoj aktivnosti). Prema
istraživanjima provedenima u Švedskoj 10-20% suicida ima direktan ili
indirektan uzrok u problemima na poslu, dok se u istraživanju
provedenom u Italiji u 13% suicida anamnestički nalazi zlostavljanje na
poslu.
Moguće dijagnoze
Poteškoće koje razvijaju zlostavljani mogu se svrstati u nekoliko
dijagnostičkih kategorija opisanih u međunarodnim klasifikacijama
bolesti. Za sada ne postoji posebna dijagnostička kategorija za mobing
pa se u slučaju mobinga, tj.u slučaju prethodno opisanih zdravstvenih
smetnji, postavljaju sljedeće dijagnoze:
- Poremećaj prilagodbe
- Posttraumatski stresni poremećaj.
U već spomenutoj Klinici za medicinu rada u Milanu jedno je
istraživanje na 300 žrtava mobinga pokazalo sljedeću učestalost
postavljenih dijagnoza (Giordano): 1) 55,67% ima dijagnosticiran
poremećaj prilagodbe, 2) 8,67% ih ima dijagnozu PTSP i 3) 35,67% ima
dijagnoze koje se ne odnose na mobing. Radi se o psihijatrijskim
poremećajima koji nisu povezani s mobingom ili se radi o simuliranim
poremećajima.
Kinchin navodi skupine s visokim rizikom za razvitak PTSP-a koji su prikazani u tablici 1.
Postavljanje dijagnoze
Postavljanje točne dijagnoze vrlo je teško, pogotovo kada dijagnoza
nosi mogućnost financijske dobiti (odštetni zahtjevi i sl.). Zbog toga
su centri koji pružaju pomoć žrtvama mobinga organizirani na
multidisciplinarnoj bazi. Tako, npr., u Klinici za rad u Milanu žrtvama
mobinga pružaju pomoć neuropsihijatar, psiholog-psihodijagnostičar,
psiholog-psihoterapeut kognitivno bihevioralne terapije, dvije medicine
sestre i nekoliko stažista liječnika i psihologa.
Zadatak psihijatra i psihologa je vrlo složen. Diferencijalno
dijagnostički treba razlikovati psihičke smetnje žrtava mobinga od:
- psihičkih smetnji (burnout) prouzrokovanih stresom u radnoj organizaciji (rad u smjenama, previše prekovremenog rada)
- psihičkih smetnji uzrokovanih bolestima različitog porijekla (endogena depresija, maligna bolest)
- psihičkih smetnji uzrokovanim traumatskim događajima (potresi, poplave, rat), tj. stresovima koji nisu povezani sa mobingom.
Nakon psihodijagnostičke obrade žrtvi mobinga (koja uključuje primjenu
strukturiranih intervjua, psihijatrijski pregled i psihologijsku obradu
objektivnim tehnikama)u Klinici za medicinu rada u Milanu može se
ponuditi tri vrste pomoći: farmakološka pomoć, psihoterapijska pomoć
(kognitivno bihevioralna terapija) i pomoć u grupi za samopomoć
(sastaju se jednom tjedno u prisustvu jednog psihologa).
U Hrvatskoj se sve više ljudi obraća po stručnu pomoć zbog stresa na
radnom mjestu. U određenom broju klijenata opis situacija koje su
dovele do psihičkih smetnji odgovara mobingu. Prikazujemo slučaj u
kojem osoba razvija psihičke smetnje nakon objektivno traumatizirajuće
situacije na radnom mestu.
Zaključak
Psihičke posljedice zlostavljanja na radnom mjestu sve su češći razlog
zbog kojeg se klijenti obraćaju po stručnu pomoć. U stranoj literaturi
se nalazi već obilje znanstvenih radova koji se bave tim fenomenom. U
Hrvatskoj nema sustavno provedenih i metodološki osmišljenih
istraživanja, iako smo svjedoci posljedica koje tranzicijsko
gospodarstvo i problemi kojima je bremenito ostavlja na psihičko
zdravlje. Iskustva zapadnih zemalja govore kako se u funkciji
industrijalizacije i globalizacije može očekivati porast žrtava
mobinga. Kako bi se zahvatila širina problema, ali i pripremili
algoritmi za dijagnostiku i terapiju poteškoća izazvanih mobingom,
potrebno je provesti epidemiološka istraživanja, ali i skrenuti
pozornost stručnjaka na taj socijalno-medicinski fenomen.
Kakav je profil osoba koja čine mobing i šta uzrokuje ponašanje mobera?
Odgovara dr. sc. Lana Mužinić, specijalist psihijatar u Kliničkoj
psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu. Te osobe, zlostavljači,
popularno se nazivaju 'moberi'. To su osobe koje nikome, a posebno ne
suradnicima, ne pristupaju prijateljski i ne pomažu im, nisu
produktivne i imaju negativan stav prema svojem životu. Oni vjeruju da
su drugi talentiraniji, inteligentniji i uspješniji, što je uglavnom i
istina. Zbog toga su žrtve zavisti i bolesne ljubomore. Često su
prijetvorni, ulaguju se, dok s druge strane čine zlo.
Oni uglavnom frustriraju i zastrašuju sve oko sebe arogancijom i igrama
moći. Ponašaju se kao da su centar svijeta. Djeluju destruktivno,
neprijateljski, na štetu drugih. Znaju prava drugih, ali žele
kontrolirati situaciju, pa zato manipuliraju i mudruju, ustrajni u tome
da bude po njihovu. Ne ispričavaju se za svoja ponašanja.
Ne pregovaraju na način WIN-WIN što znači da su obje strane zadovoljne
rezultatom pregovora, nego na način I WANT TO WIN ('ja želim
pobijediti'). Oni su verbalni samuraji (nije dovoljno pobijediti, drugi
mora pasti), djeluju na štetu drugih.
Dakle, najčešće su moberi osobe s poremećajem ličnosti. To su manje
sposobne, ali moćnije osobe bez kapaciteta za ljubav, radost, igru,
kreativnost, davanje i dijeljenje. A njima se lako pridružuju slabi
drugi u strahu da ne postanu žrtve, identificiraju se s agresorom,
odnosno staju na njegovu stranu.
Za zlostavljače je mobing vrsta ispušnog ventila kojim prikrivaju nemoć
u nekoj drugoj sferi svojeg života (najčešće privatnog, tj. u braku ili
obitelji), formirajući oko sebe grupu u kojoj dokazuju svoju moć i
važnost na račun žrtve. Često se zlostavljači zapravo osjećaju
inferiorno (iza svake prepotencije stoji neka impotencija).
Na taj način osiguravaju si dominantniju poziciju ili miču onoga koji
im stoji na putu uspjeha. Nerijetko to čine iz osobnog straha da neće
biti cijenjeni ili da će sami postati nečijom žrtvom.
Neki zlostavljači to rade svjesno, s namjerom da naškode drugome ili da
ga prisile da napusti radnu sredinu. To čine kada se, npr., osjećaju
ugroženo (npr. zbog karijere).
Ili u situacijama kada postoji npr. višak radne snage, pa uprava
poduzme načine kako bi se riješila radnika (npr. odredi im radna mjesta
daleko od doma, a ne plaća putne troškove)�No često mobing-ponašanje
započinje nesvjesno (npr. grube ili vulgarne šale koje vrijeđaju
žrtvu), jer NE ZNAJU DRUKČIJE ponašanje.
U teškim vremenima nekih organizacija 'žrtveno janje' izabire se zbog
unutrašnjih problema i napetosti, pa na njemu svi sami sebi dokazuju da
su snažniji i sposobniji.
Kako mobing utiče na celokupni uspeh firme?
Radno mjesto (ako je sve u redu) nije ništa manje konfliktno od drugih
socijalno strukturiranih situacija. Međutim, ono ima veliko društveno i
psihološko značenje, a može imati i brojne negativne utjecaje na
psihičko, zdravstveno, socijalno i ekonomsko stanje pojedinca.
Radnik izvrgnut mobingu skupo stoji tvrtku zbog gubitaka uzrokovanih
izbivanjem s radnog mjesta, zbog bolovanja (apsentizma), smanjenja
radnog učinka (prezentizma, kada samo dolazi na posao, a nije
produktivan) i grešaka u radu.
Mobing je povreda na radu, ali u sebi sadrži obilježja kaznenog djela, mada nije kao takav jasno definiran u zakonu.
Začudo, prema našem istraživanju, teže ostvaruju pravo na bolovanje
zaposleni u državnom (71,2%), nego zaposleni u privatnom sektoru
(60,1%).
Većina tih ispitanika (82,1%) želi promijeniti radno mjesto. Izuzetak
je skupina s visokom stručnom spremom, gdje je taj broj ipak manji
(45,3%).
Jasno je kako patološko ozračje ima posljedice na zdravlje zaposlenika što povećava stopu izostanaka s posla zbog bolovanja.
Ekonomisti su istražili koliko štete trpi tvrtka kada se ponavljaju
duga razdoblja bolovanja radnika i zaključili kako je manje štetno i
manje skupo za tvrtku reorganizirati poslovni ambijent nego plaćati
profesionalnu rehabilitaciju tijekom bolovanja radnika. Prema
statistikama švedskih osiguravajućih kuća iz 1991. približno 25%
radnika iznad 55 godina odlazi u prijevremenu mirovinu zbog
neadekvatnog psihosocijalnog ambijenta na radnom mjestu.
Kako sprečiti mobing ponašanje?
Odgovara dr. sc. Lana Mužinić, specijalist psihijatar u Kliničkoj psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu.
Mobing se može spriječiti sustavnom primarnom prevencijom. Prije svega
adekvatnim informiranjem, edukacijom i treningom komunikacijskih
vještina.
Između ostalog to je naša profesionalna obveza i odgovornost.
Radne organizacije koje shvaćaju koliko je važno razvijati i njegovati
dobre međuljudske odnose u kolektivu i koliko je bitno čuvati zdravlje
svojih radnika (u čiju su edukaciju sigurno uložili mnogo sredstava),
pronalaze načine za sprječavanje mobinga primarno uvježbavanjem
rukovodećih kadrova u tehnikama komunikacije i rješavanja sukoba,
prepoznavanju mobing-ponašanja i zaštite potencijalnih žrtava.
Sukobi uvijek postoje, ali pravilima ponašanja mogu biti usmjereni na
poticanje efikasnosti rada suradnjom koju treba kontrolirati nadređena
osoba. U zaposlenikovu je interesu znati prepoznati konflikt kad
dostigne opasni intenzitet, pa je potrebno trenirati osobe koje
upravljaju radnim procesom da prepoznaju prve znakove mobing- procesa,
rano interveniraju i provode preventivne mjere.
Tako se, primjerice, može odrediti jedna ili više osoba u organizaciji
kojima se radnik može obratiti u slučaju potrebe. Kod zanemarivanja te
obveze potiče se eskalacija konflikta u mobing-proces.
Nedovoljno osposobljeni ili nekvalitetni rukovoditelji uglavnom ne mogu
razlikovati objektivne i neosnovane sumnje i optužbe pa u nastojanju da
se što prije riješe označenog 'svadljivca' i 'zanovijetala' zapravo
pridonose procvatu mobinga.
Dakle uspješno poslovanje ne može se svesti samo na 'red, rad i
disciplinu' (workforce) ili trening tipa 'mrkva i štap', nego naglasak
treba staviti na profinjenost i pristojnost ophođenja, emocionalnu
inteligenciju i pogodnog ozračja za pozitivnu komunikaciju.
Mnogi rukovoditelji imaju razvijen pozitivan način postupanja s
ljudima, kontroliraju svoje nagle i nepromišljene ispade i uče
prilagođavati svoje ponašanje profilu zaposlenika. Zato se može
govoriti o rukovoditeljima diktatorima i vođama. Prvi grade slijepu
poslušnost, a drugi su demokratični pa ohrabruju samoinicijativnost i
kreativnost na poslu. Eksperimentalno je dokazano da su radne grupe
rukovoditelja - vođa daleko efikasnije u radu. Prema Ronaldu Delugi
tamo gdje su vladali diktatori zaposlenici su pokazivali dvije vrste
reakcija: jedni su padali kao žrtve mobinga, a drugi su razvili
određene oblike dodvoravanja kao neku vrstu obrambenog mehanizma.
Svakako i primarno treba ulagati sredstva u edukaciju iz vještina
komunikacije za sve svoje djelatnike. Kod nas je to već jako dostupno.
Mnoge se vještine daju uvježbati. Treba trenirati asertivnost, tehnike
rješavanja sukoba, rukovođenja, timski rad, upravljanje, osnove
komunikacija, davanja povratnih informacija, neverbalnu komunikaciju,
ekspresiju emocija na ekološki nači... treba se usuditi učiti voljeti i
to znati izraziti.
Što bi ste na kraju poručili?
Treba više i češće govoriti o Ljubavi.
Što je naša svakodnevica? Pokušajte prvoj osobi do sebe samo reći nešto
lijepo, ili čak 'volim te'. Što će se dogoditi? Ako ne pozove hitnu
pomoć ili policiju i vatrogasce. Eto, to je.A trebali bismo voljeti
druge kao same sebe. Pretpostavka je da volimo sebe. Je li to tako?
Volimo li sebe? Koliko i kako? Kako i toliko koliko volimo sebe -
volimo i druge. Posljedice su očigledne.
Djelomično je rješenje problema mobinga u učenju ljubavi i oprosta
sebi, ljudskom biću, i prema drugima. Trebamo učiti biti zajedno, pa će
i komunikacija s njima biti lakša i kvalitetnija, konstruktivna i
inspirativna.
Mobing,zlostavljanje na radnom mestu
U EU 12 miliona ljudi se žali da ih vrijeđa upravni kadar, 6 miliona
(4%) se žali na tjelesno nasilje a 3 miliona (2%) se žali na seksualno
zlostavljanje. Zbog stresa na poslu se u EU dogodi 48.000 izvršenih i
skoro pola miliona pokušanih samoubojstava. Nemoguće je brojčano
pokazati direktnu vezu između stresa na poslu i obolijevanja od raka i
drugih psihosomatskih bolesti. Suvremeno '24-satno društvo' se
intenzivno mijenja.
Ekonomija postaje globalna, a sve je veća upotreba informacijskih
sistema i komunikacijskih tehnologija. Rad u takvom društvu postavlja
mentalne i emocionalne zahtjeve koje pojedinac ne može ispuniti te se
razvija stanje stresa. U SAD tokom 90-tih 29 - 40% zaposlenih svoj
posao označava stresnim ili vrlo stresnim. U europskim zemljama 28%
zaposlenih izjavljuje kako njihov posao kod njih izaziva stres i kako
to značajno utiče negativno na njihovo zdravlje (Sauter i Murphy, 1999;
Paoli i Merllie, 2001, prema Radošević-Vidaček).
Zaključak
Kod nas tek predstoji usklađivanje Zakona o zaštiti na radu sa bazičnim
smjernicama EU te insistiranje na većem senzibilitetu za probleme
djelovanja stresa na radnom mjestu. Isto tako, pitanje zlostavljanja na
radnom mjestu ili mobbinga jeste nešto o čemu se u svijetu već skoro
desetljeće jako puno govori, dok kod nas ovom problemu nije poklonjeno
dovoljno pažnje. U procesu tranzicije koji nas vodi na trasu koja
slijedi Europske smjernice, morat ćemo u narednom periodu značajno više
pažnje posvetiti tim do sada zanemarivanim problemima. Problem se mora
rješavati multidisciplinarno uključujući zajedničke aktivnosti
specijaliste medicine rada, psihijatra, psihologe rada i kliničke
psihologe.
Šta je mobing?
Oblik ponašanja na radnom mestu, kojim jedna osoba ili više njih
periodično (najmanje šest meseci) ili permanentno psihički (moralno)
zlostavlja i ponižava drugu osobu sa ciljem ugrožavanja njenog ugleda,
časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije sa
radnog mesta.
Reč “mobbing” je engleskog porekla,kovanica od dva glagola sa značenjem i to:
1. 'to mob”-nasrnuti u masu, bučno navaliti na nekoga
2. 'bully“-siledžija, nasilnik, zlostavljati, kinjiti
3. 'bulling“-maltretiranje učnika od strane učenika ili nastavnik
Nemački psiholog Hajnc Lajman prvi je naučnik koji je počeo sa
istraživanjem ovog fenomena, i prvi je upotrebio naziv “mobbing” za
odeređena ponašanja na radnom mestu, odredio njegove karakteristike,
posledice na zdravlje i osnovao kliniku za “pomoć žrtvama mobinga”.
Reč “mobbing” Lajman je upotrebio iz etiologije Konrada Lorenca, koji
je tim terminom nazvao ponašanje nekih vrta životinja koje se udružuju
protiv jednog svog člana, napadaju ga i isteruju iz zajednice, dovodeći
ga ponekad i do smrti.
Vrste napada
1. Napad na mogućnost adekvatnog komuniciranja
Nadredjeni ili kolege ograničavaju mogućnost izražavanja žrtve. Žrtva
se prekida u razgovoru, odbijaju se i verbalni i neverbalni kontakti sa
žrtvom, izbegavaju se pogledi . . .
2. Napad na mogućnost održavanja socijalnih odnosa
Izolacija žrtve, niko joj se ne obraća, svi se ponašaju kao da ista i
ne postoji, premešta se u prostoriju daleko od kolega ili rukovodioca,
ne poziva se na zajedničke sastanke, ne poziva se da učestvuje na
zajedničkim proslavama, pauzama, neformalna druženja i slično . . .
3. Napad na ličnu reputaciju
Neosnovane priče o žrtvi i njenom privatnom životu, ogovarawe,
ismejavanje, negativni komentari ličnih karakteristika žrtve i td.
4. Napad na kvalitet profesionalnog rada
Stalne neosnovane kritike i prigovori, vredjanje, preterana kontrola,
stalna kažnjavanja i niska ocena rada ničim dokazana. Žrtvi se ne daju
radni zadaci i oduzimaju sredstva rada (kompjuter, telefon)-sindrom
“praznog stola“, zadaju joj se zadaci neprilagodjeni profesionalnoj
kvalifikaciji (zadaci su prejednostavljeni ili preteški i zahtevaju od
žrtve sposobnosti koje nema, cilj je naterati žrtvu da pogreši),
zatrpavanje zadacima sa veoma kratkim rokovima-sindrom “punog stola”,
stalno menjanje radnih zadataka
5.Napad na zdralje
Žrtva se prisiljava da obavlja zadatke koji narušavaju njeno zdravlje,
nedopuštaju joj se godišnji odmor i slobodni dani, prigovaraju se
korišćenje bolovanja i ista kontrolišu, preti se fizičkim napadima,
žrtvi se preti ili se seksualno zlostavlja.
Vrste mobinga
1. Kada predpostavljeni zlostavlja jednog podredjenog radnika, jednog
po jednog radnika dok ne uništi čitavu grupu (strateški mobbing)ili
jedna grupa radnika (podredjenih) zlostavlja jednog predpostvljenog
2. Javlja se između radnika koji su u jednakom položaju u
hijerarhijskoj organizaciji. Osećaj ugoženosti, ljubomora i zavist mogu
potstaknuti želju da se elimiše neki kolega (do skorašnji prijatelj)
pogotovu ako postoji uslov da njegova eliminacija vodi napretku u
karijeri ili u čitavoj grupi radnika zbog unutrašnjih problema,
napetosti i ljubomore, može izabrati jednog radnika “žrtvu“ na kojin će
dokazati da su snažni i sposobniji